Bol

Pratila me je kroz odrastanje i školovanje...

Poanta, ove istinite priče, nije da me se sažalijeva, to je iza mene. Ovaj blog sadrži edukativne materijale za školarce i mislim da bi im uveliko pomoglo pročitati iskustva drugih ljudi u vezi nasilja među vršnjacima u školi...

Sjećam se prvog dana u školi i kako su me svi izbjegavali, djelom jer su se sva ostala djeca iz razreda znala, išla zajedno u vrtić, a sada kada imam dovoljno godina da razumijem, zbog moje tamnije puti... Znam pomislili biste, što sedmogodišnjaci znaju o nacionalnosti, ja ću vam reći, puno! Moje prvo sjećanje na nasilje u školi seže u 4.razred osnovne škole i prvi samostalni povratak iz škole kući, inače me roditelji nisu puštali samog doma, već bi uvijek došli po mene, ali u želji da budem kao moji vršnjaci, zamolio sam ih da se taj dan vratim sam... Sjećam se tog dana kao da se jučer desilo, sjećam se kako sam se osjećao cool jer idem sam doma, sjećam se tog prolaska kroz školsko dvorište... I sjećam se, te sada 4 siluete kako stoje kod izlaza.

Koliko god gnjusno zvučalo, sljedeće čega se sjećam je okus pljuvačke u ustima, ne svoje, već tuđe, jedan od one 4 siluete u mom sjećanju, me je pljunuo, pljunuo me je u sred usta. Bez ikakvog razloga, povoda, bez ijedne izrečene riječi. Sjećam se njihovog grohotnog smijeha dok sam odlazio u suzama, opet nisam išao sam doma, pratile su me suze čitavim putem. Od tog dana, znao sam da će osnovna škola za mene biti pakao. Prvo je započelo nadimcima: "Cigo", "Ganci"... Pa je prešlo i u fizičko nasilje, strah od sudjelovanja u nastavi i do toga da su me i sami učitelji podcjenjivali. Da se razumijemo, nisam bio savršen učenik, niti sam uvijek bio cvjećka, imao sam i ja svoje mušice, ali ništa ne može opravdati tu diskriminaciju, pressing i nasilje, ništa. Gledajući sada, prisjećajući se svega, znam da su učitelji bili svega svjesni i nisu ništa učinili.

Nedavno sam sreo bivšeg razrednika u trgovini i prvo čega sam se sjetio kada sam ga ugledao, je izlet u Đakovo, kada me je "ćušnuo" po glavi jer sam puckao prste, a on je to protumačio kao prijetnju nekom učeniku i zato sam zaradio ćušku... A vrlo se dobro sjećam da sam ga gledao kao uzor jer je predavao mojem bratu i sestri, pa pomislih on će biti dobar prema meni, ali kada ga se prisjetim, sjećam se samo njegove dreke i vike. Dok sam nedavno išao na posao, primijetio sam bivšu učiteljicu matematike iz osnovne i stvarno mi je čudno da za neke osobe vežem tako loša sjećanja, da kada ih vidim, momentalno mi se ta slika stvori pred očima. Nje se vrlo dobro sjećam, jedan školski odmor, nešto su me zadirkivali vršnjaci te smo se vratili na sat, nastavili su i tamo do te mjere da sam se rasplakao, na što je ona meni rekla: " daj šuti tamo"...

Da ne bude sve tako crno i beznadežno, bilo je tu učiteljica koje su bile pune razumijevanja i ljubavi koje kada danas sretnem, osjetim zahvalnost i prisjetim se njihove dobrote i zalaganja.

Odrastao sam s pomisli da sam bezvrijedan, glup i nepoželjan, dok nisam došao u srednju školu. Tamo se sve promijenilo, društvo je bilo starije, a nacionalizam i diskriminacija su više manje bili taboo, zahvaljujući mojoj razrednici, kakva je to žena bila, još uvijek je... Moja znatiželja se probudila, počeo sam čitati knjige, širiti svoje vidike i postizati školske uspjehe. Školske godine završavao sam s vrlo dobrim uspjehom, prekvalificirao sam se, pohađao razne tečaje i danas sam ovdje...

Radim u civilnom sektoru, borim se za prava nacionalnih manjina i općenito ljudska prava!

Zato ne odustaj i u najcrnjim danima, ne odustaj! Ako si žrtva nasilja, nemoj šutjeti o tome, bori se za sebe. Uči, radi na sebi i vjeruj u sebe, pri tom pomozi onima kojima je tvoja pomoć potrebna! Svoje ožiljke i bol pretvori u svoj štit i mač te se bori sa životnim preprekama za bolje sutra, kako svoje, tako i tuđe!